Sjećanje na Joška Tomičića

Joško

Ćutin te u dašku vitra sa Bijakove,
u stini rosnoj zagoškoj
u svemu što našin se zove.
Vidin te u rijeci nemirnoj
u svakom poljskom
cvijetu, leptiru, ptici i travi
pa ti šapnem onako uz sjetu...
Anđele, tvoj Zagvozd
ne može te zaboravit.

Pred nama su dani blagdana i radosti, no ima jedan dan tužan, 8.prosinca, na taj dan zauvijek nas je napustio naš dragi Joško Tomičić, u sjećanje na njega niknuli su ovi maleni stihovi jer Joško je bio previše voljen da bi ikada bio zaboravljen.
Julija Stapić Katić